Doseljavanje

Židovi se spominju u Rijeci u 15. stoljeću gdje dolaze kao trgovci koji su najčešće stanovali u području koje se zvalo Ziecha (Zudecca, Giudecca).
Židovi koji su dolazili iz Pesare i iz talijanske pokrajine Marche (tzv. Marchigiani, 1441) bili su stalniji stanovnici  grada Rijeke (Musafija). Raspadom Austrougarske monarhije, Rijeka se dijeli između Italije (Rijeka sa provincijom – Provincia di Fiume) i novostvorene S.H.S. (Sušak).

Židovi Rijeke su porijeklom raznih krajeva. Iz Španjolske dolaze nakon izgona u 15.stoljeću. Iz Austrije, Italije i Trsta se doseljavaju između 1835. i 1850.   U vrijeme Austro-Ugarske vladavine u Rijeci glavnu riječ imaju Mađari i tada se doseljavaju brojni mađarski Židovi, službenici i činovnici. Bilo je i Židova porijeklom iz Rusije, Moldavije i drugih zemalja Zbog toga u Rijeci nalazimo veliki broj različitih židovskih prezimena, a u ovom stoljeću su u Rijeci boravile obitelji Piazza, Valenzin, Kohen, Pardo, Jesurum, Jachia, Bemporath, Penso, Ventura, Mandolfo i drugi. Služili su se talijanskim i njemačkim jezikom. 

Broj Židova u Rijeci se smanjuje nakon 1933. godine zbog nacizma u Europi i počinje iseljavanje najviše u USA, Englesku i Palestinu.
Godine 1938. godine u Rijeci (sa provincijom) ima 1.783 Židova, predsjednik općine bio je Erminio Klein, a rabin Giuseppe Frank.
Na Sušaku (s Primorjem) ima 143 Židova, predsjednik je bio Velimir Schwartz, a rabin Deutsch. Sinagoga na Sušaku bila je u iznajmljenom stanu. Kada je Italija anektirala Sušak 6.4.1941 napravljen je popis sušačkih Židova po nalogu tajne policije OVRA. Tada je na listi bilo 36 članova koji sa članovima obitelji (broj članova obitelji u zagradi) čine zajednicu od 92 «duše» 

 

Židovska općina

Židovska općina u Rijeci je osnovana 26.9.1781. Osnivači su bili iz obitelji Penso, Ventura i Piazza. Tada je u Rijeci živjelo 25 Židova (iz obitelji Penso, Ventura i Diocoen),  a njihov zastupnik bio je Mihael Penso, porijeklom iz Splita.

U Orehovici kraj Sušaka, na imanju obitelji Mautner organizirana je Hashara za odlazak u Palestinu. Ovaj pothvat su pomagali talijanski i hrvatski Židovi.

Sinagoga

Židovska se zajednica u Rijeci povećavala i stara sinagoga u riječkom Starom Gradu , u Via del Tempio postala je premala za obavljanje vjerskih obreda i proslave praznika. Uspješni advokat dr. Enrico Sachs preuzeo je posao za izgradnju nove Židovske sinagoge.

Židovska zajednica u Rijeci brojila je oko 2.500 «duša» i otkupila je zemljište te podnijela zahtjev za dozvolu za izgradnju svoje sinagoge,koju je dobila tek 1902. godine. Zemljište je dala riječka općina (70 četvornih metara u ulici Zagrad), a guverner Rijeke Ladislav Szapary dao je prilog od 2.000.

Sinagoga je otvorena 22.10.1903. i bila je «ukras grada». Najprije je u prosincu 1900. projekt za sinagogu je načinio arhitekt W. Stiassny iz Beča. Godine 1901. novi projekt za sinagogu napravio je budimpeštanski arhitekt Leopold (Lipot) Baumhorn. Gradnju je izveo riječki inženjer Carlo Conighi. Sinagoga je otvorena na židovsku Novu godinu 22.listopada 1903. godine. Kasnije je unutrašnjost sinagoge bila bogato dekorirana u maurskom stilu (sa elementima secesije). Sinagoga je srušena 25. siječnja 1944. godine.

U Rijeci je postojala mala ortodoksna zajednica (Unione degli Israeliti Ortodossi di Fiume) koja je kupila (1928) zemljište u tadašnjoj Via Galvani za izgradnju svoje sinagoge. Njeni članovi su bili porijekom iz sela Rusije, Galicije i Besarabije i prema opisu Paola Santarcangelija (1969) bili su tradicionalno obučeni u crne «kaftane», nosili duge brade i velike crne vunene šešire. Predsjednik općine bio je E. Berger, a rabin I.M. Lipschitz.

Ortodoksna sinagoga u Rijeci je mala, jednostavna građevina obložena kamenom i crvenom ciglom (prema nacrtu ing. G Angyala i P. Fabbra). Njezin Aron Kodeš je prenesen iz Ankone u Rijeku, gdje još i danas postoji. Ta je sinagoga i danas u upotrebi i sjedište Židovske zajednice u Rijeci, a obnovljena je uz pomoć grada Rijeke.

groblje

Židovska zajednica je najprije imala svoje posebno groblje blizu ceste koja je vodila na Belvedere, ali je 1939 . kupila je zemljište za novo groblje na Kozali i tamo je izgrađena i mrtvačnica (ing. Plaček) . Na novo groblje je preneseno dvadesetak nadgrobnih ploča sa starog židovskog groblja koje su uzidane u njegov južni zid.

Hevra kadiša ( Societa Chevra Kadischa di Fiume), osnovana 1885. godine bila je korisnik i vlasnik zemljišta novog židovskog groblja na Kozali. Mrtvačnica je izgrađena 1893. godine i bila je prozemna zgrada sececijskih obilježja. Imala je dvije polukružne arkade; u jednoj je smješten trijem, a u drugoj mrtvačnica. Mrtvačnica je obnovkjena 1993 donacijom Poglavarstva grada Rijeke.

Odluka o eksproprijaciji židovskog groblja donesena je 28.1.1976. godine te je groblje dano na korištenje i u posjed općine Rijeka, a staro grobno polje s 226 grobova trebalo se ustupiti za javno korištenje.

Tada je napravljena akcija koju je organizirao Teodor Morgani iz Genove (i još 117 nekadašnjih riječkih Židova koji žive u inozemstvu) da se groblje sačuva te je sklopljen ugovor sa općinom Rijeka za plaćanje naknade.

Održana je u Genovi komemoracija (20.1.1977) za Židove Rijeke koji su deportirani i streljani. Uz postojeća dva grobna polja (sa 313 grobova) napravljeno je židovsko spomen-groblje sa vrijednim i umjetničkim nadgrobnim spomenicima te memorijalnim spomenikom (17.8.1981, arhitekt Zdenko Sila) sa natpisom: «Palima za slobodu-uspomena na žrtve i opomena živima» s imenima 275 žrtava.

Popis od 260 imena izradio je Teodor Morgani (Morgenstern), a kasnije je dodano desetak imena onih koji su pali u partizanima. Sadašnja lista žrtava je mnogo veća, sa 391 imenom zbog podataka iz knjige Liliane Fargion .

Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Rijeci traži 1.3.1993 da se židovsko groblje i mrtvačnica na Kozali zaštićeno spomeničko područje

Holokaust

Italija je donijela rasne zakone, ali ipak dozvoljava dolazak židovskih izbjeglica u Zonu II. Svaki je Židov dobio rješenje (1939. godine) da je Židov prema ovom Zakonu. U provinciji del Carnaro (Riječka Prefettura) popisane su 1.362 osobe.Postoji i policijska lista sa oko 1.530 imena, jer su popisivani svi Židovi i njihovi bračni partneri kao i stranci i «Apolide» (osobe bez državljanstva).

  Ministarstvo unutarnjih poslova Kraljevine Italije dalo je nalog za uhićenje oko 500 Židova 18.lipnja 1940. i smjestila ih u školi Toretta u Rijeci. Nakon nekog vremena (oko l-2 tjedna) oslobodili su dio uhapšenika, a dio su poslali u internaciju.

Židove su odvodili, zajedno sa Hrvatima, Srbima, Slovencima, partizanima, zarobljenim talijanskim vojnicima preko Trsta u koncentracijske logore. U logore su odvedeno 683 Židova, preživjelo je svega njih tridesetak.
Vlakovi za koncentracione logore su kretali iz Trsta. Tako je od 7.12. 1943. do 24.2.1945. bilo je otpremljeno 22 konvoja (19 konvoja za Auschwitz i 4 posljednja za Ravensbruck).
Kada su prestali voziti vlakovi (zbog presječenih veza) bile su likvidacije u tršćanskom logoru (Polizeihaftlager) San Sabba (u kojem je bilo oko 3.000 osoba od toga oko 50 Židova).

U Rijeci je formirana grupa za humanitarnu pomoć Dellasem (financirala Italija).Svaka osoba registrirana kao Židov dobivala je od Dellasema 8 lira dnevno i dokumente za prehranu. Nakon okupacije Italije od Nijemaca u rujnu 1943. prestalo je djelovanje Dellasema,  a spiskove izbjeglica se nastojalo uništiti.

Židovi iz talijanske zone NDH nastojali su pobjeći dalje i pretpodstavlja se da su postojali posebni «kanali» koji su omogućavali bijeg. Spominju se Vojni kanal (Komanda talijanske II Armije) i policijski kanal kojega je organizirao u Rijeci glavni kvestor Giovanni Palatucci, koji je i sam stradao. Pallatucci je uhapšen 13.rujna 1944. i preko Trsta odveden u Dachau gdje je umro 10.veljače 1945. Nakon rata proglašen je pravednikom i mnoge ulice u Italiji nose njegovo ime kao i njemu posvećena šuma u Jeruzalemu (Zakošek).

Nakon pada Italije stvaraju se partizanske jedinice na području Istre, Slovenskog i Hrvatskog Primorja u kojima sudjeluju i Židovi.

 1945. Prema podacima Tita Krešiće bile su slijedeće žrtve:

• u njemačkim logorima 275,

• streljano 14,

• poginulo u partizanima 6,

• u savezničkim vojnim formacijama 4

Vratilo se samo 36 članova riječke zajednice.
Nakon nadopuna novim podacima, Lista žrtava ima 361 ime.( vidi na WEB-u rubriku : Žrtve ).

Sušak

Talijanski fašisti su prvog dana ulaska u Sušak upali u židovski hram i opljačkali namještaj i predmete bogosluženja, a kasnije su tu bile kasarne (Vajs).

U Sušak dolaze izbjeglice iz Austrije,Čehoslovačke i Poljske, a Židovi Rijeke šalju pomoć za njih. Rabin Deutsch u Sušaku pomagao je izbjeglicama uz pomoć Dellasema iz Genove. Upoznao je s tom akcijom kvestora (Genovese) koji je dao nalog da se napravi popis židovskih emigranata na Sušaku uz obećanje da će im pomoći. Deutsch je napravio i dao popis kvestoru koji ih je pohapsio i prebacio ustašama koji su ih poslali u Jasenovac. Uhapsio je i rabina Deutscha i poslao u logor Ferramonte, On je tamo obolio i završio u ludnici Nocera Inferiore u Italiji (prema riječima Hinka Gelba).

Židovska općina danas:

Posjeta židovskoj općini u Rijeci u vrijeme zimovanja Opatija 2010.

Židovska općina Rijeka 1930.:

Rijačka sinagoga srušena 1944.

Ortodoksna sinagoga