Gdje sam? Skip Navigation Links Vijesti i arhiva

Novosti News

22.6.2022. 17:15
YEHUDA BAUER O ANTISEMITIZMU
 
By Professor Yehuda Bauer, IHRA Honorary Chairman,

The recent statements by the Russian Foreign Minister, Sergey Lavrov, in answer to questions by an Italian journalist, dealing with Jews and antisemitism, are of great concern.
Mr. Lavrov, clearly, was not making a well thought-out political declaration; he spoke intuitively, from his gut so to speak, obviously saying what he really thought: Some of the worst antisemites are Jews; Hitler may have been the scion of Jews; And the fact that Ukrainian President Volodymyr Zelensky is a Jew does not mean he does not represent neo-Nazism and antisemitism.
These statements indicate a deep-seated antisemitic heritage as a major trend (there are liberal opponents to it) in Russian popular and literary culture. In other words,
Mr. Lavrov’s statements are an expression of contemporary antisemitism. Where does this come from?

PRIJEVOD:

Profesor Yehuda Bauer, počasni predsjednik IHRA-e,

Nedavne izjave ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u odgovoru na pitanja talijanskog novinara o Židovima i antisemitizmu izazivaju veliku zabrinutost.
Gospodin Lavrov, očito, nije odavao dobro osmišljenu političku deklaraciju; govorio je intuitivno,   govoreći ono što je stvarno mislio: Neki od najgorih antisemita su Židovi; Hitler je možda bio potomak Židova; A činjenica da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski Židov ne znači da ne predstavlja neonacizam i antisemitizam.

Ove izjave ukazuju na duboko ukorijenjeno antisemitsko nasljeđe kao glavni trend (postoje mu liberalni protivnici) u ruskoj popularnoj i književnoj kulturi. Drugim riječima, izjave gospodina Lavrova izraz su suvremenog antisemitizma. Odakle ovo dolazi?

Poluistine i stvaranje upotrebljive prošlosti
Ne ulazeći u temeljitu povijesnu analizu i baveći se samo suvremenim pitanjima, treba reći da je ova vrsta antisemitizma izraz onoga što je "Međunarodna alijansa sjećanja na holokaust" IHRA definirala kao iskrivljavanje holokausta.

Naslijeđe Drugog svjetskog rata je posvuda. Veće i manje izjave političkih aktera u različitim okolnostima odnose se na taj rat koji je koštao života najmanje 35 milijuna ljudi, a pokrenut i proveden  od strane nacističke Njemačke, njezinih saveznika i suradnika. Što je duže prošlo vrijeme od 1945., to se više shvaća da je genocid nad Židovima bio vrlo središnji dio nacističke politike.
Nacistička Njemačka je, očito, bila glavna snaga odgovorna za genocid, ali bez pomoći manjih ili većih skupina građana zemalja koje je okupirala, ili u savezu s nacističkom Njemačkom, imali bivelikih poteškoća u ubijanju Židova. 

Razne države žele utvrditi svoj antinacistički legitimitet i traže dokaz za to u svojim povijestima. Kada takav dokaz izostane, ili kada se čini da je suradnja s nacističkom Njemačkom bila raširena, izmišlja se prošlost, jer prošlost mora biti upotrebljiva za sadašnje potrebe.
Izmišljena prošlost nikada nije potpuno povijesna: elementi antinacističkog otpora, a posebno nesebične pomoći progonjenim Židovima, doista se mogu dokazati. To je pitanje razmjera i vremena, jer kako je rat odmicao i njemački poraz postao moguć i konačno neizbježan, antinacistički otpor je rastao, a s njim, na marginama, i određena pomoć židovskim ostacima. Ovakva izobličenja mogu sevidjeti u praktički svim okupiranim ili suradničkim zemljama, a sve su osmišljene da proizvedu upotrebljivu prošlostprošlost, o upotrebljivu za suvremene nacionalističke ideologije.

Rusko prepisivanje povijesti
U ruskom prepisivanju povijesti nalazi se opravdanje saveza snacističkom Njemačkom (pakt Molotov-Ribbentropp, 23.8.1939.), kao neophodnog za pripremu sovjetskog otpora nacističkoj Njemačkoj, što je jasno iskrivljenje, jer se Staljin nadao smirivanju Nijemci dajući im sav materijal potreban za vođenje rata.
Vladimir Putin optužio je Poljsku da je antisemitska. Osim toga, minimizirao je važnost genocida nad Židovima u teškoj povijesti sovjetske borbe protiv nacističke Njemačke, predstavljajući ga samo kao dio nacističke okupacije. Kao i u komunističkim vremenima, Putinova Rusija zapravo ponavlja narativ koji kaže da su Nijemci ubijali mirne sovjetske građane, zanemarujući činjenicu da su ih nacisti, dok su ti građani bili Židovi, potpuno uništili, što nisu učinili ni s jednim drugim. Stav sovjetskog režima bio je anti-antisemitski; nije željela da unutarnji problemi ometaju vođenje rata. No, veliki broj svjedočanstava pokazuje da je antisemitizam bio raširen među sovjetskim, uglavnom ruskim vojnicima, te  u vojsci.
Lavrovljevu izjavu u tom kontekstu treba promatrati kao pravi izraz temeljnih narodnih stavova. Na današnjem Zapadu takve bi izjave vjerojatno dovele do smjene svakoga tko ih je dao. Ne u ovom slučaju.

Antisemitizam: prijetnja društvu
Rat u Ukrajini je pokušaj Rusije da kontrolira centralno važnu regiju koja je tradicionalno bila povezana s Rusijom, ali se borila za njezinu neovisnost, te pokušaj da se spriječi okretanje Ukrajine Zapadu, kao što većina Ukrajinaca želi. Neprihvatljive su i optužbe da je liberalna Ukrajina, sa svojim židovskim predsjednikom, država kojukontroliraju neonacisti i  brojni  političari koji daju antisemitske izjave.

Srž stava IHRA-e je spoznaja da je antisemitizam, iako očito ugrožava Židove, rak u  politici nežidovskih društava. Židovi su među ostalima mala manjina, ali antisemitizam je prijetnja nežidovskom društvu. Bio je to glavni uzrok Drugog svjetskog rata, a to je koštalo, kako smo rekli, oko 35 milijuna mrtvih samo u Europi. Većina njih, možda 29 milijuna, ako ne i više, nisu bili Židovi. Lavrovljeve primjedbe  trebaju se  odbaciti ne samo zbog Židova već i zbog Rusije.