Borba za održanje Doma trajala je i traje preko 115 godina, Dom je otvoren tek u prosincu 2010. godine, jer se
prvi Upravni odbor na čelu s nadrabinom
Dr.Hosea Jakobijem borio s poteškoćama za uzdržavanje doma i domara.
Za vrijeme I. svjetskog rata
Dom je pretvoren u Vojnu bolnicu a Fond Doma je utrošen za ratni zajam. Nakon
rata su predsjednik dr.Hugo Kon i nadrabin Gavro Schwarz uspjeli sačuvati dom i
sabirnim akcijama prikupiti (1920) 207.330 kruna za njegovo uzdržavanje pa i
proširenje nadogradnjom desnog krila.
Osnovano je „Društvo prijatelja Schwarzovog
doma" (1933), a prvi predsjednik bio je Matija Freund. Društvo je 1939. imalo 262
člana. Dom je 1939. ponovno proširen prostorijama
za smještaj siročadi sredstvima „Fonda sirotišta Teodora Schilingera“.
U Domu je 1941.godine bilo 100
štićenika (78 žena i 22 muškarca ) koji su već 9.
travnja 1941. morali u toku od 24 sata napustiti Dom. Židovska općina je
pomagala članove koji su ostali bez smještaja i ukupno je u 6 stanova i kuća
1943.godine stanovalo 140 osoba, koje su
većinom otpremljene u Auschwitz. Samo su
se spasili starci iz doma (8 muškaraca i 44 žene) koji su od 1943. bili na imanju kardinala Stepinca u Brezovici.
Najprije su se stanovali u dvije kućice Stenjevcu.
Spašeni starci su 1947. najprije smješteni u
Mlinarskoj cesti 25. Zbog velikih potreba
Židovska općina je u zgradi u Palmotićevoj ulici 16, uz
pomoć JOINT-a i donacije iseljenika, adaptirala
dva kata za njihov smještaj .
Dom je „reorganizacijom“ postao „Dom staraca
Saveza jevrejskih opština Jugoslavije“. Tek se 1954. uspjelo ishoditi plaćanje
za bivši Dom u Maksimirskoj ulici (od Komande zrakoplovstva) , a tražila se lokacija
za izgradnju doma za čije dovršenje je Savez u
Beogradu podigao zajam. Dom je završen u
prosincu 1957. u Bukovačkoj ulici po nacrtu ing. Slavka Lowy-a za 114
korisnika .
U novom „Kuratoriju“ koji se sastao 11.ožujka 1957. bili su predstavnici Zagreba, Beograda, Sarajeva,
Subotice, Novog Sada i Osijeka. Posebnim ugovorom zgrada je predana u zakup i
na upravljanje Savezu jevrejskih opština na 50 godina. Predsjednik kuratorija
je kroz pet mandata bio Rafael Montiljo.
Nakon osamostaljenja Hrvatske države Dom je
ponovno postao vlasništvo Židovske općine u Zagrebu, ali su u njemu ostali
stanovati i neki stanari iz nekadašnjih republika, a za vrijeme
Domovinskog rata bio je utočište, uz pomoć JOINT-a , brojnim židovskim izbjeglicama iz Sarajeva i
BiH.
To je danas jedini dom te vrste koji nema subvenciju države i zato ima visoke cijene boravka, stare dotrajale zgrade, koje su još i oštećene u potresu, i ne može odgovoriti naraslim potrebama za
smještaj članova ( pretežno Holokaust preživjelih).
Nadajmo se da će Židovska općina pronaći
zadovoljavajuće rješenje i o tome obavijestiti
zabrinute članove.